U naših je očiuh lepša koja je domorodka
Spomenuo sam jednom OVDJE odlični BBCjev časopis History koji mi se strašno sviđa jer uspijeva vješto spojiti moju želju za otkrivanjem nepoznatog i popunjavanja rupa u znanju a da me pritom ne udavi brdom detalja koji bi izazvali preopterećenje.
Upravo sam nabasao na jedan zanimljivi domaći primjer časopisa koji, ako je suditi po mojem letimičnom pregledu jednog broja iz 2005. može poslužiti kao sličan izvor zanimljivih i nepoznatih mi činjenica iz naše povijesti i običaja.
Radi se o časopisu “Narodna umjetnost” što ga dvaput godišnje u nakladi od 1000 primjeraka izdaje Institut za etnologiju i folkloristiku.
Kopao sam nešto po nekom sasvim drugom pitanju po netu i naletio na naziv ovog instituta. Mislio sam da sam više-manje barem čuo za većinu znanstvenih ustanova u Zagrebu pa me postojanje ove ustanove izenenadilo, jer ja nikad prije za nju niti riječi ne čuh.
Pa sam na brzinu prelistao njihove stranice.
Nisam se previše udubljivao u teme (ipak sam, sjetite se, netom tražio nešto sasvim drugo) ali sam zamijetio da je dizajn ono što ja zovem “human”. To znači da ne boli glava od boja koje se zabijaju u oči, ne prelijeva se u nekakvim flashevima i drugim čudima i prilično lako, sa logičnim rasporedom slučajnom surferu omogućuje uvid u to tko što i zašto …
Tamo sam naišao i na podatak da institut izdaje gore spomenuti časopis. Osamdeset kuna godišnje za dva broja i nije neka lova.
A dali su i link na dva portala 0gdje se časopis može naći na netu.
Jedan portal je hrvatski “Hrčak” Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske (što je još jedan bookmark kojeg ću morati podrobnije istražiti) na kojem se besplatno može skinuti cijeli broj - no na žalost iz 2005.
Drugi portal je CEEOL Central and Eastern European Online Library koji ima i brojeve iz 2006. i 2007. no na žalost, treba se učlaniti, a ja kako već rekoh - tražih po netu nešto sasvim deseto.
Tako sam na Hrčku pogledao što ima u tom časopisu i otkrio npr. članak Ivane Katarinčić “Zagrebačke plesne zabave s kraja 18. I tijekom 19. stoljeća”. Što da vam velim, zabavio me i volio bih i njega i časopis podrobnije pročitati kad uhvatim vremena.
Evo jednog malog citata:
Ljudevit Vukotinović se u članku “Salon u Zagrebu”, u kojem opisuje
bal u Streljani, 27. siječnja 1842., nazvan “narodna večerna zabava”, osvrnuo
upravo na opravdanost toga naziva jer smatra da naziv “narodno”
podrazumijeva narodne običaje, narodnu nošnju i narodni jezik, i u tom
smislu ona to nije bila. Piše da su na tom balu običaji i nošnja bili europski, a
“jezik pako, ah da nam se Bog smiluje, on je i kod nas Horvatah ili Ilirah uvek
još nemački”, a ljepšem spolu poručuje: “Treba, da gospodične i gospoje na to
misle, da je svaka u naših očiuh lepša, koja je domorodka”. Slaže se,
međutim, da je zabava imala narodni značaj “jer je salah narodnimi bojami
nakitjena bila, napisi itd. naški biahu”. Zahvaljuje “gospodičnam… koje su se
carveno i belo obukle”, iako iskazuje ilirsku težnju da “bi voljio bio na
mnogih na njih i modre i zelene i ma kakove haljine vidjeti, samo da bi u
sardcu narodnost nosile; jer se mi s nekoliko rifah carvenih verpcah zaslepiti
nedamo” (Vukotinović 1842., 11. 2., br. 6).
Prva stvar koja mi je pala na pamet kad sam ovo čitao je bila - i sad nek mi još netko danas kaže da nešto jest ili nije u duhu hrvatskog jezika … cure, osjećate li se domorodkama?
A ima još par naslova koji me zanimaju, kao na primjer “Puno puta bi vas bili izbacili kroz vrata, biste bila išla kroz prozor nutra: preispisivanje povijesti žena u Drugom svjetskom ratu”, “Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu” … ne znam, mene zbilja zanima o čemu se radi u člancima iza tih naslova.
A zanimaju me i oni iz 2007. na primjer “Legenda o picokima u svjetlu globalne i nacionalne (kulturne) politike” ili “Ni o drvo, ni o kamen…”: Magične formule u hrvatskim predajama o vješticama, “Novootkriveni apokrifi i folklor: Pečeni pijetao kukuriječe” …
Oh, jedva čekam da uhvatim vremena pa da si nešto od ovoga isprintam ili nabavim za čitanje.
Znam da možda nekome zvuči kao da se zezam - ali mene ovo zbilja zanima. Mislim da ću se najozbiljnije pretplatiti …
————————————
I sasvim nepovezano, ali pronađeno tijekom istog čačkanja po internetu - Slovenski vicevi o Hrvatima:
Meni je najbolji ovaj
Združeni narodi so zaprosili vse države, da podajo pošteno mnenje o pomanjkanju hrane v ostalem svetu.
Nemci so vprašali, kaj je to ‘pomanjkanje’.
Afričani so vprašali, kaj je to ‘hrana’.
Kubanci so vprašali, kaj je to ‘mnenje’ .
Američani so vprašali, kaj je to ‘ostali svet’.
Hrvati pa še vedno razpravljajo o pomenu besede ‘pošteno’.
Bio mi je vic predobar za Slovence pa sam malo guglao i našao ga u desetak varijanti ali uvijek ismijava Amere i njihovo neznanje o ostatku svijeta.
Ali ajde, zgodno su ga okrenuli.
kaj su slovenci cista suprotnost zidovima, pa se ne znaju smijati na svoj racun nego moraju na susjedov?
Hm … ne znam jel ti promakao cijeli niz urnebesno smijesnih viceva o mikroskopski sitnoj Sloveniji (em je nema na karti, em ne stignes ubaciti u cetvrtu i vec si je prosao),
Ismijavanje susjeda tesko da je nesto specificno za Sloveniju.
Ne ismijavaju li se Englezi iz Iraca, Ameri iz Kanadjana (ili obrnuto) itd. itd. …
ne na ovaj nacin. nepisana pravila etnickog humora nalazu da se susjedu mozes rugati da je glup, ali ne da je neposten. za moralne nedostatke smijes se jedino sam sebi rugati.
Cause I say so …
pa probaj se sjetiti jednog primjera nekog tko je postao medjunarodno slavan humorist ili komicar rugajuci se nepostenju ili slicnim moralnim nedostatcima drugih naroda. (ratni humor se ne racuna, ruganje neprijatelju je sasvim druga situacija.)
1. A zasto bi se za definiciju sto se smije a sto ne moralo postati medjunarodno uspjesni komicar?
2. Velika vecina viceva o Hercegovcima ne govori o njihovoj gluposti nego o njihovim percipiranim moralnim nedostacima. Eto, nije rat, nisu neprijatelji (barem ne nista vise nego mi Slovencima).
3. Vicevi o Crnogorcima se uglavnom baziraju na njihovoj lijenosti - jel to moralni nedostatak? A skotska skrtost?
Ovdje se rugaju Francuzima da smrde i da ne postuju nikakva pravila, rugaju se Svabama da su krute jodlerske seljacine, jezi ga - rugaju se mimo svih pravila politicke korektnosti. Naravno da sa time ne pokusavaju steci siroku podrsku medjunarodne zajednice, ali mislim da im to nije ni cilj.
ma jebe se meni za politicku korektnost. ja govorim o tome sto je duhovito a sto nije. hercegovcima se tako smijemo zato sto drze mocne polozaje u hrvatskoj. da su ostali u hercegovini, ili da su u hrvatskoj u podredjenom polozaju, takvi vicevi ne bi bili smijesni.
a lijenost i skrtost su slicniji gluposti nego nepostenju.
Propustio sam pitati na pocetku - zasto je smjesnije nekome reci da je glup nego da je neposten?
ne znam zasto, a sumnjam da postoji konsenzus i medju strucnjacima za psihologiju humora (valjda takvi postoje). ali vicevi o muji i hasi (pardon, sulji, ako dari ovo cita) su smijesni kad ih pricaju hrvati ili srbi, dok je ovaj o hrvatskom (odnosno istocnoeuropskom) postenju smijesan samo kad ga prica hrvat (odnosno istocnoeuropljanin).
kao sto su zidovski vicevi daleko bolji kad ih pricaju zidovi. jer su nastali s tom svrhom, i to je neodvojivo od sadrzaja.